Grad Kladanj je nastao na ušću rijeke Ujiče u rijeku Drinjaču, kao mala varoš sa nekolicinom stambenih objekata i par trgovačkih objekata u kojima su se mogle kupiti neophodne namjernice za život. To je bilo naselje prije svega šumskih radnika koji su radili na sječi i transportu drveta iz ovog područja. Dolaskom turaka na ove prostore došlo je do izgradnje raznih objekata koji se karakteristični za taj period, kako u Kladnju tako i u mnogim gradovima Bosne i Hercegovine. Osim Kuršumlije i Đurđi - hanumine česme, koja je nakon rušenja Hadim Ali - pašine džamije, prenesena pred ovu džamiju, drugih značajnih spomenika iz turskog doba nije očuvano, čak ni iz stambenog graditeljstva, a uzroke valja tražiti u velikim požarima koji su uništavali čitave gradske četvrti, jer su bile građene od drveta, a dosta toga je uništeno i u toku proteklih ratova Pored pomenute dvije, u Kladnju je bilo još pet džamija, zatim dva mekteba, tri turbeta (Tel Dedino i Tel Dedinice, Baba Huse i Hase i Avdibegovo). Zatim Medresa, Musala i 10 hanova za koje se pouzdano zna. Neki izvori pominju da je u Kladnju bilo oko 26 hanova. Posljednji han je nastao šezdesetih godina prošlog stoljeća. Austro-Ugarski režim je izmijenio administrativnu i političku sliku koja je bila po uzoru u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine. Izmijenjen je i sudski / zakonodavni sistem, a promjene su se desile i u sferi ekonomskih odnosa. Svrha tih promjena bila je prodor austro-ugarskog kapitala, a naročito u eksploataciji šuma. Znači i tada su prvi činovnici ipak bili oni najprobraniji iz turskog doba, ali je istovremeno otvoren proces doseljavanja časnika, trgovaca, zanatlija i lica slobodne profesije, a naročito iz Ugarske, Austrije i Italije. Umjesto turskih policajaca došli su žandarmi. Prema tome, organizacija je ostala gotovo ista kao ona u osmanskom periodu s tim što je umjesto džemata, nahija i sandžaka došlo do formiranja općina, kotara i okruga. Kladanj postaje važno saobračajno čvorište, a bogatstvo šumom je opredijelilo privrednu aktivnost na ovim prostorima i zanimanje stanovnika.

Grad Kladanj prvi put se pominje u 12. stoljeću, tačnije 1138. godine, u spisima mađarskog velikana Krisztofa Emerika, te kroz cijeli srednji vijek postoji kao urbana sredina. Srednjovjekovno naselje Kladanj se pominje u Dubrovačkim spisima 1431. godine (2. avgusta) kao naselje na putu za Usoru, dok ga fra Marinić u svom putopisu iz 1366. godine spominje kao najveće mjesto u tuzlanskom kraju. U to vrijeme Kladanj je imao oko 950 kuća. Prema turskim izvorima Kladanj se prvi put pominje 1469. godine s trgom "Četvrkovište" na kome se četvrtkom održavao veliki sajam. U okviru Osmanskog carstva Kladanj je spomenut 1557. godine kao kasaba u okviru Sarajevskog kadiluka, da bi nešto kasnije postao samostalan kadiluk, u čiji sastav ulazi i Olovo. U drugoj polovini 16. vijeka, Kladanj se pominje kao čaršija u kojoj ima hamam i lijepa potkupolna Hadži - Balibegova džamija iz 1545. godine, poznatija kao Kuršumlija. Dolazak Austro-Ugarske na ove prostore (1878.godine) je donio mnogo promjena. U to vrijeme, Kladanj postaje kotar u sastavu Tuzlanskog okruga, a danas Tuzlanskog kantona.